Laparoskopska radikalna prostatektomija

Laparoskopska radikalna prostatektomija znači hirurško uklanjanje čitave prostate sa semenim kesicama, ponekad još sa uklanjanjem regionalnih limfnih žlezda, i spajanje mokraćne cevi sa mokraćnom bešikom. Od slučaja do slučaja odabere se transperitonealni (LRP) ili ekstraperitonealni (ELRP) pristup. Laparoskopska radikalna prostatektomija predstavlja jedno od najzahtevnijih laparoskopskih operacija u urologiji, pa je za dobar ishod operacije najčešće presudno iskustvo operatora. Ne radi se naime samo o uklanjanju čitave prostate sa semenim kesicama i samim tim onkološkom rezultatu lečenja, za kvalitet života pacijenta nakon laparoskopske radikalne prostatektomije veoma bitan je i funkcionalni rezultat, što znači dobro držanje mokraće i očuvanje erektilne funkcije.

Kad se primenjuje?

Laparoskopska radikalna prostatektomija znači hirurško lečenje raka odnosno karcinoma prostate. U savremenoj urologiji se primenjuje kod lokalno ograničene, lokalno uznapredovale, a na osnovu veoma strogih kriterijuma takođe u pojedinim slučajevima oligometastatske bolesti. U slučajevima lokalno ograničenog, histološki neagresivnog karcinoma prostate, istrovremeno uklanjanje regionalnih limfnih žlezda nije potrebno, pa se operacija uglavnom izvodi ekstraperitonealnom laparoskopskom tehnikom. Ako se radi o lokalno uznapredovalom ili čak oligometastatskom raku prostate i/ili histološki agresivnoj bolesti, vađenje limfnih žlezda (limfadenektomija) je obavezno. Danas je stručni standard takozvana proširena regionalna ili karlična limfadenektomija koja ekstraperitonealnim pristupom tehnički nije izvodljiva, pa se zbog toga operacija izvodi transabdominalnim laparoskopskim pristupom (LRP+LIMF).

Kako se izvodi?

Za izvođenje laparoskopske radikalne prostatektomije koristi se 5 tokara koji se uvode kroz zid donje polovine trbuha. U slučaju ekstraperitonealnog pristupa posebnom tehnikom balonske dilatacije uradi se veštačka šupljina ispred unutrašnje tkivne granice trbušnog zida (peritoneum), u koju se plasiraju trokari. Ako se primeni transperitonealni pristup, trokari se uvode u samu trbušnu šupljinu. Takozvani unutrašnji deo operacije isti je kako kod klasične radikalne prostatektomije. Znači oslobađanje i uklanjanje prostate sa semenim kesicama i često sa delom vrata mokraćne bešike, formiranje spoja između mokraćne cevi i mokraćne bešike (uretro-vezikalna anastomoza) nakon plasiranja urinarnog katetera, a u slučajevima regionalne limfadenektomije još uklanjanje karličnih limfnih čvorova. Operacija se završava plasiranjem slobodnog drena u svrsi kontrole mogućeg krvarenja i/ili urinske sekrecije i izvlačenjem endoskopske kese sa tkivnim preparatom, kroz proširen rez na mestu jednog od trokara. Izvuku se još preostali trokari i kožne rane se zašiju.

Laparoskopska radikalna prostatektomija
Karcinom prostate

Koje su moguće komplikacije?

U rukama iskusne hirurške ekipe komplikacije laparoskopske radikalne prostatektomije su retke. Najčešću komplikaciju predstavlja jače krvarenje koje veoma retko zahteva i transfuziju krvi. Kod primene transperitonealnog pristupa moguće su još opšte komplikacije laparoskopske hirurgije, kao što su povrede trbušnih organa, a do kojih dolazi u manje od 1% operisanih pacijenata. Od poznatih većih komplikacija kod laparoskopske radikalne prostatektomije, kao što su povrede debelog creva (rektum), mokraćne bešike, velikih krvnih sudova i mokraćovoda, po podacima iz lične statistike Dr Zupančiča, na uzorku od 3.000 urađenih operacija, one su veoma retke i dešavaju se u manje od 0,5% slučajeva, a verovatnoća prelaska na klasičnu operaciju (konverzija) manja je od 0,1%.