Laparoskopska nefrektomija znači hirurško uklanjanje bubrega primenom laparoskopske operativne tehnike.
U zavisnosti od veličine bubrega, prethodnih operacija u trbuhu i još nekih kriterijuma, od slučaja do slučaja odabere se transperitonealni ili ekstraperitonealni pristup.
Uglavnom se primenjuje kod pacijenata sa nefunkcionalnim bubregom.
Za izvođenje laparoskopske nefrektomije koristi se 3 do 4 trokara koji se uvode kroz zid leve ili desne polovine trbuha. Glavni deo operacije znači oslobađanje bubrega od okolnog masnog tkiva i presecanje krvnih sudova I mokraćovoda. Uklonjen bubreg ubaci se u endoskopsku kesu, a ona se izvuče kroz jedan od rezova gde se nalazio trokar, pri čemu se rez produži samo toliko koliko zahteva veličina bubrega. Ubaci se tanka cev (dren) za nadzor mogućeg krvarenja posle operacije, izvuku se još preostali trokari i kožne rane se zašiju.
Komplikacije laparoskopske nefrektomije su veoma retke. Najčešću komplikaciju predstavlja jače krvarenje koje retko zahteva i transfuziju krvi. U slučajevima transperitonealnog pristupa moguće su još opšte komplikacije laparoskopske hirurgije, kao što su povrede trbušnih organa, velikih krvnih sudova i dijafragme, a do kojih dolazi u manje od 1% operisanih pacijenata. Potreba za prelaskom na klasičnu operaciju (konverzija) u slučaju laparoskopske nefrektomije u proseku se kreće oko 5%, ali u rukama iskusnih laparoskopičara dešava
se čak u manje od 1%.
Uprskos činjenici da kod pacijenata sa policističnom degeneracijom bubrega isti mogu da porastu čak iznad 40
cm po dužini, laparoskopska nefrektomija može da se primeni. Uz prilagođenu transperitonealnu laparoskopsku operativnu tehniku ovakvi bubrezi mogu da se uklone, sa značajno manje postoperativnih priraslica i ožiljaka nego kod klasične nefrektomije, što će prilično olakšati izvođenje transplantacije bubrega, ako će ona kasnije biti indikovana.